8.02.2012. Richard Heinberg MuseLetter 327 prevela Marina Kelava SvijetKomentiraj Print
Decentralizirana opskrba osnovnim potrepštinama vjerojatno neće proizaći iz utopijske vizije savršenog ili čak poboljšanog društva (kao neki društveni pokreti u prošlosti). Umjesto toga, proizaći će iz učestalih ljudskih odgovora na zastrašujuću i sve goru zbirku okolišnih i ekonomskih problema, a u mnogim slučajevima usporavat će ju i kočiti političari, bankari i industrijalci.
Hermann Huppen energija i resursi ograničeni, prije ili kasnije dosegne se točka kada povećane investicije postanu preskupe i donose sve manje i neznatne povrate. Čak i održavanje postojećih razina kompleksnosti košta previše (građani to mogu osjetiti kao teško podnošljive stope poreza), pa slijedi opća simplifikacija i decentralizacija društva – proces kolokvijalno poznat kao kolaps. Tijekom takvih vremena društva tipično dožive oštar pad populacije, a preživjeli iskuse ozbiljne teškoće. Elite gube poluge moći. Domaće revolucije i vanjski ratovi eruptiraju. Ljudi napuštaju gradove i stvaraju nove, manje zajednice u zaleđu. Vlade padaju i pojavljuju se novi odnosi moći. Zastrašujuće je uopće razmišljati što bi kolaps značio za našu trenutnu globalnu civilizaciju. Unatoč tome, kao što ćemo vidjeti, postoje dobri razlozi za zaključak da naša civilizacija dosiže limit centralizacije i kompleksnosti, da su u opadanju marginalni dohoci na ulaganja u kompleksnost, te da su simplifikacija i decentralizacija neizbježne. Razmišljanje u okvirima simplifikacije, pada i decentralizacije preciznije je i od veće pomoći, a vjerojatno i manje zastrašuje, od kontempliranja o kolapsu. Također otvara puteve za predviđanje, preoblikovanje, pa čak i zauzdavanje neizbježnih društvenih procesa kako bi se minimalizirale teškoće i maksimalizirale moguće dobrobiti. 3. Premisa: zašto su pad, simplifikacija i decentralizacija neizbježne Premisa o skoroj neizbježnosti simplifikacije globalne industrijske civilizacije je sumiranje zaključka burnih rasprava vođenih kroz gomile knjiga i stotine znanstvenih radova tijekom prošla četiri desetljeća, temeljenih na razvoju studija ekologije, povijesti civilizacija, ekonomije energije i teorije sustava. Ta se premisa može opisati sljedeće:
- Dramatični porast društvene kompleksnosti viđen kroz posljednja dva desetljeća (mjeren, primjerice, u neumornom trendu urbanizacije i obujmu trgovine koja je odletjela u visine) proizašao je u prvom redu iz povećanih udjela protoka energije za proizvodnju i transport. Fosilna goriva proizvela su daleko najveću energetsku subvenciju u ljudskoj povijesti, te su odgovorna za industrijalizaciju, urbanizaciju i masovni rast populacije.
- Danas, dok konvencionalna fosilna goriva ubrzano iscrpljujemo, čini se da je svjetski energetski protok osuđen na pad. Iako postoje ogromne količine nekonvencionalnih fosilnih goriva koja još čekaju da budu iskorištena, ona će biti tako skupa za ekstrakciju – u monetarnom, energetskom i okolišnom smislu – da kontinuirani rast u dostupnim zalihama fosilnih goriva nije vjerojatan; u međuvremenu alternativni izvori energije ostaju uglavnom nerazvijeni i zahtijevat će velike količine investicija kako bi nadoknadile smanjeni dotok fosilnih goriva.
- Smanjena razina protoka energije i smanjena kvaliteta energije imat će predvidljive direktne učinke: više cijene energije, potrebu za većom energetskom učinkovitošću u svim sektorima društva, te potrebu za usmjeravanjem uvijek rastućeg udjela sve manjeg investicijskog kapitala u energetski setor.
- Neki od učinaka smanjenja energija bit će nelinearni i nepredvidljivi, te mogu voditi u opći kolaps civilizacije. Ekonomski pad neće biti tako postupan i miran kao što je bila ekonomska ekspanzija. Nelinearni i nepredvidljivi učinci smanjenog dotoka energije mogu uključivati nekontrolirano i katastrofalno urušavanje globalnog sustava kredita, financija i trgovine, ili dramatičnu ekspanziju ratovanja kao rezultat pojačanog natjecanja za energetskim resursima ili zaštitom trgovinskih privilegija.
- Trgovina velikog obuhvata zahtijeva novac, te je tako ekonomski rast zahtijevao tekuću ekspanziju valute, kredita i dugova. Moguće je, međutim, da se kredit i dug šire brže nego energijom napajana “stvarna” ekonomija proizvodnje i trgovine; kada se to dogodi, rezultat je kreditni/dužnički balon, koji se mora jednog dana ispuhati – što uglavnom rezultira u masivnoj destrukciji kapitala i ekstremnoj ekonomskoj oskudici. Tijekom prošlih nekoliko desetljeća, industrijalizani svijet napuhao je najveći kreditni/dužnički balon u ljudskoj povijesti.
- Kako je konzumacija resursa cvjetala tijekom prošlog stoljeća, tako su i okolišni učinci. Suše i poplave se povećaju u učestalosti i pogoršavaju u intenzitetu, pritiskajući sustave prehrane dok također nameću direktne monetarne troškove (od kojih se mnogi prvenstveno odnose na industriju osiguranja). Ti učinci – koji primarno proizlaze iz globalnih klimatskih promjena – sada prijete potkopavanjem ne samo ekonomskog rasta, već također ekološkog temelja civilizacije.
Da sumiramo ovaj već kratak sažetak: zbog limita energije, preopterećujućeg tereta dugova i akumulacije učinaka na okoliš, svijet je dostigao točku gdje ekonomski rast može biti neostvariv. Umjesto rasta kompleksnosti, društvo će – u predvidljivoj budućnosti, a vjerojatno na mahove – odbacivati kompleksnost. Generalno, ekonomski pad je već počeo u Europi i SAD-u. Znakovi su svugdje. Visoke razine nezaposlenosti, smanjena potrošnja energije i potresena tržišta nagovještavaju ono što neki financijski analitičari nezgrapno opisuju kao “veliku depresiju” koja će trajati možda do sredine stoljeća (pogledajte primjerice komentare Georgea Sorosa u nedavnom intervjuu za Newsweek). Ali čak i ta odlučna procjena ne pogađa pravu dimenziju krize, jer se usredotočuje samo na njene financijske i društvene manifestacije zanemarujući energetske i ekološke temelje. Bez obzira jesu li korijeni uzroka svjetskih ekonomskih previranja dobro shvaćeni, ta previranja već utječu na političke sustave kao i na živote stotina milijuna ljudi. Vlade i središnje banke koje su se bojale spriječiti zarazno deflacijsko razaranje globalnog kapitala spasile su banke koje su same smislile svoj put do insolventnosti u godinama prije 2008. U međuvremenu, vlade koje su tijekom prošlog desetljeća ili dva žestoko posuđivale očekujući da će daljnji ekonomski rast povećati prihode od poreza i pojednostaviti otplatu duga, sada su suočene s padom priljeva poreza i rastom troškova posuđivanja – sigurna formula da zapnu s otplatom dugova. U nekim slučajevima, iste financijske institucije koje su neke vlade privremeno spasile od insolventnosti sada potkopavaju ekonomije drugih država forsirajući snižavanje njihovih kreditnih rejtinga, otežavajući tako obrtanje duga. Tim posljednje spomenutim državama dan je ultimatum: smanjite domaću potrošnju ili ćete se suočiti s isključenjem s globalnog tržišta kapitala. Međutim, u mnogim je slučajevima domaća potrošnja jedino što još drži nacionalnu ekonomiju u pogonu. Sve više, čak i u zemljama koje su donedavno smatrane zemljama s dobrim kreditnim rizikom, troškovi sprječavanja kolapsa financijskog tržišta prebacuju se na narod preko mjera štednje koje proizvode ekonomski pad i opću bijedu. Globalne pobune naroda predvidljivi su rezultat državnih rezanja socijalnih usluga, napora da zaštite bogate investitore od posljedica vlastite pohlepe, te porasta cijene hrane i goriva. Tijekom prošle godine, prosvjedi su eruptirali u Africi, Bliskom Istoku, Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Dugoročne težnje prosvjednika u mnogim slučajevima još nisu artikulirane, ali neposredne razloge za prosvjede nije teško razaznati. Kada cijene hrane i goriva pritisnu, siromašni prvi osjete udarac. Dok su siromašni još u stanju preživjeti, često nisu voljni riskirati okupljati se na ulicama i suprotstaviti se korumpiranim, okorjelim režimima. Kada više ne mogu sastaviti kraj s krajem, rizik od prosvjeda čini se manje bitan – nema se više što izgubiti; život je ionako nepodnošljiv. Rašireni prosvjedi otvaraju priliku za neophodne političke i ekonomske reforme, ali također vode u izgledne krvave sukobe i smanjenu društvenu i političku stabilnost. 4. Scenariji za društvenu simplifikaciju Ako je ova premisa točna, onda se lako mogu zamisliti dva scenarija: A. Nastavak business-as-usual-a. U ovom scenariju, vladajući očajnički pokušavaju potaknuti ekonomski rast stimuliranjem potrošnje i davanjem jamstava; sav je trud usmjeren prema povećanju, ili barem održanju, kompleksnosti i centralizacije društva. Deficiti se zanemaruju. Ovo je generalno bila strategija mnogih vlada od kraja 2008. godine i tijekom 2009. dok su se hrvale s prvom fazom globalne financijske krize. SAD i snažnije članice EU postigle su određeni, ali ograničeni, uspjeh režirajući oporavak i spriječivši deflacijski raspad svojih ekonomija kroz deficit potrošnje. Međutim, ključni problemi koji su doveli do krize su samo malo upakirani. Većina najvećih banaka i dalje funkcionira nesolventno, s privremeno skrivenim “toksičnim dobrima” koja još uvijek pritišću njihove bilance. “Oporavak” SAD-a ne uspijeva se proširiti, kineski rast zaokreće prema dolje, a EU tone u recesiju, pa se tako ograničenja ovakvog tijeka događaja sama razotkrivaju. Daljnje stimuliranje potrošnje zahtijevalo bi još jednu rundu masovnog zaduživanja vlada, što bi dovelo do snažnog domaćeg protivljenja kao i otpora financijske zajednice (što bi dovelo do rezanja kreditnog rejtinga, što bi opet poskupilo daljnja zaduživanja). httpv://www.youtube.com/watch?v=EQqDS9wGsxQ&feature=player_embedded U međuvremenu, unatoč stalnom govoru o potencijalu alternativnih fosilnih goriva kao što su naftni pijesci i nafta iz škriljevca, svjetske zalihe energije su u istom škripcu kao što su bile na početku krize 2008. godine (koju je, vrijedi se prisjetiti, djelomično potaknuo povijesni vrhunac cijene nafte). A bez povećanog i priuštivog energetskog dotoka stvarni ekonomski oporavak (u smislu povratka rasta proizvodnje i trgovine) vjerojatno nije moguć. Zato će financijsko iscrpljivanje donesti oslabljene povrate. Inzistiranje na business-as-usual-u vodi nas u previranja kakva su već viđena 2008. godine; situacija će sljedeći put biti gora, jer je većina dostupne stimulacijske “municije” već iskorištena. Ako su vlade i središnje banke u stanju preduhitriti deflaciju duga i smanjivanje dobiti masovnim printanjem novoga novca, krajnji rezultat bit će hiperinflacija i valutni kolaps. B. Simplifikacija kroz štednju. U ovom scenariju, nacije se izvlače iz trenutnog stanja prezaduženosti i neaktivnih tržišta dionica rezanjem domaćih socijalnih troškova i povlačenjem socijalnih sigurnosnih mreža koje su postavljene tijekom posljednjih nekoliko desetljeća kontinuiranog rasta. Tu su strategiju usvojile SAD i mnoge države EU djelomično iz nužde, a djelomično zbog savjeta ekonomista koji su obećavali da će rezovi u domaćoj socijalnoj potrošnji (zajedno s privatizacijom javnih usluga) potaknuti veću ekonomsku aktivnost privatnog sektora i time pokrenuti održiv ekonomski oporavak. Dokazi za učinkovitost štednje kao puta k ekonomskom ozdravljenju u najboljem su slučaju manjkavi i u “normalnim” ekonomskim vremenima. U trenutnim okolnostima, prevladavajući dokazi govori da štednja vodi padu ekonomske izvedbe kao i društvenom nemiru. U državama gdje je nametnuta štednja najoštrije primijenjena (Irska, Grčka, Španjolska, Italija i Portugal), pad ubrzava i narodni prosvjedi se pojačavaju. Čak i najjača europska ekonomija, Njemačka, osjeća utjecaj – i njena ekonomija posustala je u posljednjoj četvrtini 2011. Kako je nedavno ustvrdio Jeff Madrick u New York Review of Books, vlastodršci propuštaju uvidjeti da su rastući deficiti više simptom sporijeg ekonomskog rasta nego uzrok. Mjere štednje imaju sličan učinak u državama, regijama i gradovima SAD-a. Državne i lokalne vlasti srezale su oko pola milijuna radnih mjesta tijekom prošle dvije godine; da su nastavili zapošljavati prijašnjom brzinom kako bi pratili rast populacije, dobili bi dodatnih pola milijuna poslova umjesto gubitka. U međuvremenu, zbog pada poreznih prihoda lokalne vlasti dopuštaju da se popločene ulice pretvore u šljunčane, zatvaraju knjižnice i parkove i otpuštaju zaposlene u javnim službama. Nije teško prepoznati samonametnutu omču povratne sprege na djelu. Ekonomski pad znači niže porezne prihode, što otežava vladi plaćanje dugova. Kako bi izbjegle snižavanje kreditnog rejtinga, države moraju srezati potrošnju. To dalje urušava ekonomiju, dovodeći na kraju svejedno do snižavanja rejtinga. To zauzvrat povećava cijenu posuđivanja. Tako vlada mora još više srezati troškove kako bi ostala kreditno sposobna. Potreba za društvenom potrošnjom eksplodira s porastom nezaposlenosti, beskućništva i pothranjenosti, dok dostupnostsocijalnih usluga opada. Jedini očiti put iz ove spirale smrti je oživljavanje brzog ekonomskog rasta. Ali ako je gornja premisa točna, onda je to samo nedostižan san. Oba ova scenarija vode u neprihvatljive i nestabilne ishode. Postoje li druge mogućnosti? Da. Navest ćemo dvije. C. Centralizirano osiguravanje osnovnog za život. U ovom scenariju, države direktno osiguravaju poslove i ispunjavaju osnovne potrebe javnosti istovremeno namjerno pojednostavljujući, smanjujući ili eliminirajući segmente društva kao što su financijski sektor i vojska te oporezujući bogate individualce, banke i biznise. U mnogim slučajevima, centralizirana opskrba osnovnim je relativno jeftina i učinkovita. Na primjer, od početka trenutne financijske krize u SAD-u vlada se upuštala u stvaranje poslova samo kroz porezne olakšice i stimuliranje potrošnje u privatnom sektoru, ali ovo se pokazalo kao ekstremno skup i neučinkovit način osiguravanja poslova, a i puno više poslova (po potrošenom dolaru) se može stvoriti direktnim vladinim zapošljavanjem.2 Slično, nova (nije još implementirana) federalna politika SAD-a povećanja dostupnosti zdravstvene zaštite nalaganjem pojedincima da kupe privatno zdravstveno osiguranje skuplja je nego da jednostavno osiguraju univerzalni državni program zdravstvenog osiguranja. Ako je britansko iskustvo tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ikakav vodič, onda se kroz vladine programe snabdjevanja može osigurati bolji pristup hrani veće kvalitete nego kroz potpuno privatizirane sustave hrane. I državne banke bi mogle pružiti pouzdaniju javnu uslugu nego privatne, koje preusmjeravaju ogromne tokove nezarađenog prihoda bankarima i investitorima. Ako ovo zvuči kao argument za utopijski socijalizam, nastavite čitati – jer nije. Ali dobrobiti koje se mogu požnjeti ako država pruža neophodno, stvarne su i bilo bi ih glupo ignorirati. Paralelan način razmišljanja ide ovako. Neposredno poslije prirodnih katastrofa i velikih industrijskih nesreća, pogođeni ljudi okreću se državi za pomoć. Kako se globalna klima kaotično mijenja, te kako lov na sve prljavije izvore fosilnih goriva tjera tvrtke da buše dublje i u sve osjetljivijim područjima, bez sumnje ćemo svjedočiti pogoršanim vremenskim krizama, degradaciji okoliša i zagađenju, te industrijskim nesrećama kao što su izljevi nafte. Neizbježno, sve će više obitelji i zajednica ovisiti o pomoći države za olakšanje katastrofa.3 Mnogi ljudi mogu pasti u iskušenje da ekspanziju državnog pružanja usluga vide kao razlog za uzbunu, kao napuhivanje moći već ionako napuhane vlade. Može postojati razlog za strah, ovisi o tome kako se strategija provodi. Važno je zapamtiti da bi ekonomija kao cjelina, u ovom scenariju, padala – i nastavila bi padati – zbog resursnih ograničenja. Razmišljajmo o državnom pružanju uslugama, ali ne kao utopijskom socijalizmu (bez obzira promatrali tu frazu kao pozitivnu ili negativnu), već kao strateškoj reorganizaciji društva u potrazi za većom efikasnošću u doba oskudice. Možda bi najbolja analogija bila s racionalizacijom u doba rata – praksa u kojoj vlada preuzima veću ulogu u upravljanju distribucijom kako bi oslobodila resurse za bitku sa zajedničkim neprijateljem. Kako platiti toliku ekspanziju usluga u vremenima prezaduženosti i manjka kredita? Financijska industrija mogla bi biti srezana oporezivanjem financijskih transakcija i nezasluženog dohotka. Nacionalne vlade mogle bi stvoriti i vlastito financiranje da ne moraju posuđivati od banaka. Možda ćete pomisliti da nas vlada može izvući iz oskudice, ako jednostavno napravi novca koliko želi. Ali na kraju nije novac samo ono što pokreće svijet. Sa slabim zalihama energije i resursa, ekonomija će nastaviti padati bez obzira koliko novca središnja vlada printala; previše printanja bi jednostavno dovelo do hiperinflacije. Međutim, do neke mjere, dobici u efikasnosti i pravedna distribucija mogli bi umanjiti ljudsku bijedu čak i dok se ekonomska pita nastavlja smanjivati. Neke države su već počele mijenjati politike u smjeru koji predlaže ovaj scenarij: Ekvador je, na primjer, proširio direktno javno zapošljavanje, nametnuo osiguranje socijalne zaštite za sve radnike, diverzificirao svoju ekonomiju da smanji ovisnost o izvozu nafte i povećao javne bankarske aktivnosti.4 Za neke velike industrijske nacije, kao što je SAD, zakapareni interesi (u prvom redu fosilna goriva, financije i industrija oružja) radili bi da spriječe razvoj u tom smjeru – kao što već i rade. U međuvremenu, činjenica da je ekonomija i dalje padala unatoč naporima vlade može navesti mnoge ljude na zaključak da se pad javlja zbog vlade, pa se opozicija vlasti može povećati. Vlada može biti u iskušenju da suzbije takva neslaganja kako bi zadržala stabilnost (od ovoga najviše strahuju grupe krajnje desnice koje se protive vladi). Država koja desetljećima zapne u opciji C vjerojatno će na kraju nalikovati Sovjetskom Savezu ili Kubi. Može također uteći ekstremnim naporima potpaljivanja patriotskih osjećaja kako bi opravdala represiju nad onima koji se protive vladinim politikama. U svakom slučaju, teško je reći koliko bi se dugo ova strategija mogla održati suočena s padom energetskih zaliha. S vremenom, sposobnost središnjih vlasti da vode i popravljaju infrastrukturu neophodnu za podržavanje stanovništva mogla bi opasti toliko da se središnjica više ne bi mogla održati. U toj fazi, Strategija C bi iščeznula, a Strategija D bi se aktivirala. D. Lokalna opskrba osnovnog. Pretpostavimo da s padom ekonomije nacionalne vlade ne uspiju opskrbiti svoje građane uslugama neophodnim za život. Ili (kako smo upravo razmotrili) pretpostavimo da ti napori s vremenom oslabe zbog nemogućnosti održavanja infrastrukture na nacionalnoj razini. U ovom finalnom scenariju, opskrbu neophodnu za život organiziraju lokalne vlasti, ad hoc društvene i nevladine organizacije. To može uključivati male biznise, crkve i kultove, ulične bande s proširenom misijom, te formalne i neformalne poduzetničke kooperative svih vrsta. U odsustvu globalne transportne mreže, električnih mreža i drugih elemenata infrastrukture koji drže moderne države na okupu, kakva god opskrba pružena na lokalnoj razini, bit će tek sjena životnog standarda koji trenutno uživaju Amerikanci i Europljani srednje klase. Samo jedan primjer: vjerojatno nikada nećemo vidjeti obitelji koje se okupljaju u podrumu crkve i sklapaju laptope i mobitele s otpada. Stalna lokalna opskrba hranom i jednostavnim proizvodnim robama je realna mogućnost, uz inteligentan, kooperativan trud; međutim, tijekom nekoliko sljedećih desetljeća prava lokalna ekonomija bit će uglavnom ekonomija spašavanja (kako to opisuje John Michael Greeru Ekotehničkoj budućnosti. Ako središnja vlast pokuša održati kompleksnost na račun lokalnog, tada je vjerojatan sukob između zajednica i raspršenih uporišta globalne moći. Zajednice mogu obustaviti potporu središnjoj vlasti, ne samo političkoj, već i fininacijskoj i korporativnoj. U proteklim desetljećima, zajednice su smatrale svojim interesom davati porezne olakšice i subvencije nacionalnim i globalnim korporacijama za otvaranje tvornica i trgovina unutar lokalnih poreznih zavjetrina. Analize pokazuju da je u mnogim slučajevima ovakva pogodba bila loša: porezni prihodi nisu bili dovoljni da nadoknade nove infrastrukturne troškove (ceste, vodu, kanalizaciju); u međuvremenu, većina bogatstva koju su tvornice i mega-trgovine generirale našla je put do udaljenih korporativnih sjedišta i investitora s Wall Streeta (pogledajte Small Market RevolutionMichaela Shumana ). Zajednice sve više prepoznaju velike trgovinske preprodajne lance (i velike banke) kao parazite koji izvlače lokalni kapital, pa umjesto njih traže načine kako poduprijeti male, lokalne poslovne inicijative. Gradske i županijske vlasti tek počinju usvajati sličan stav prema saveznim i državnim vladama. Nekada su veće državne jedinice pružale subvencije za lokalne infrastrukturne projekte i programe protiv siromaštva. Kako financiranje za takve projekte i programe presušuje, lokalne vlasti nalaze se sve više u konkurenciji sa svojom gotovine gladnom velikom braćom. Ako su zajednice pogođene padom poreznih prihoda, konkurencijom s većim upravama, i grabežljivim praksama mega-korporacija i banaka, onda su neprofitne organizacije, koje podržavaju desetke tisuća lokalnih umjetničkih, obrazovovnih i dobrotvornih napora, suočene s možda čak i većim izazovima. Trenutni filantropski model počiva isključivo na pretpostavci gospodarskog rasta: potpore zaklada dolaze iz povrata na ulaganja. Kako rast usporava i mijenja smjer, svijet neprofitnih organizacija će se zatresti i smanjiti, a žrtve će uključivati tisuće agencija za pomoć, okolišnih organizacija posvećenih zaštiti regionalnih staništa, simfonijskih orkestara, plesnih ansambala, muzeja, umjetničkih galerija, i tako dalje. Ako nacionalna vlada gubi konce, s lokalnim vlastima pritisnutim istodobno i od gore i od dolje, i neprofitnim organizacijama koje vape za financiranjem, odakle će doći sredstva za potporu lokalnog građanstva? Lokalne tvrtke i kooperative (uključujući bankarske kooperative, poznate još i kao kreditne unije) mogu podnijeti dio tereta ako uspiju ostati isplative i izbjeći pad kao žrtve velikih banaka i mega-korporacija prije nego spomenute potonu. Sljedeća razina potpore došla bi od volonterskih napora ljudi voljnih raditi za opće dobro. Svaki grad opskrbljen je crkavama i uslužnim organizacijama. Mnoge od njih mogle bi pomoći educirati i organizirati opću populaciju kako bi olakšali preživljavanje i oporavak – osobito neke od novijih pridošlica, kao što je inicijativa za Tranzicijske gradove, koja već navodi pripremljenost za kolaps kao raison d’être, razlog postojanja. U najboljem slučaju, volonterski napori će se uhodati prije konačnog udara krize, organizirajući poljoprivredne tržnice, programe za sukorištenje automobila, lokalne valute i “kupuj lokalno” kampanje. Raste i količina literature namijenjene pomoći tom predkriznom efektu: posljednji prilog vrijedan spomena je Local Dollars, Local Sense: How to Shift Your Money from Wall Street to Main Street and Achieve Real ProsperityMichaela Shumana. Konačni izvor potpore sastojat će se od obitelji i susjedstva koji ujedinjeno rade što god je potrebno za opstanak: sade vrtove, uzgajaju kokoši, ponovo koriste, prenamjenjuju, popravljaju, brane, dijele, i, ako sve ostalo ne uspije, nauče kako živjeti bez. Ljudi će se preseliti u zajednička kućanstva da smanje troškove. Pazit će jedni na druge kako bi održavali sigurnost i zaštitu. Ove ekstremne lokalne prakse ponekad će se suprotstavljati dominantnim vjetrovima u lokalnim i nacionalnim propisima. U tim slučajevima, čak i ako oni nisu u mogućnosti pomoći materijalno, lokalne vlasti mogu pomoći jednostavno micanjem s puta, na primjer, promjenom urbanističkog pravilnika kako bi se omogućila nova uporaba prostora. (Vidi, na primjer, ovaj koristan članak o tome kako pokrajina može koristiti zemljišne knjige kako bi preuzela neiskorištene nekretnine i učinila ih dostupnim za korištenje zajednice.5) Odbori u susjedstvima mogli bi tako identificirati slobodne kuće i poslovne prostore i pretvoriti ih u zajedničke vrtove i okupljališta. Zauzvrat, kako se susjedstvo umrežava s drugim susjedstvima, jače društveno tkivo može ponovno osnažiti lokalnu samoupravu. Pokrete koji podupiru lokalizaciju – koliko god benigni bili njihovi motivi – državne vlasti mogu doživjeti kao prijetnju. Ovo je još vjerojatnije otkako pokret Occupy organizira narodnu pobunu protiv tradicionalnih elita moći. Tamo gdje će državne vlasti zahtjeve građana doživjeti kao prijetnju, odgovor može uključivati nadzor, uskraćivanje javnog okupljanja, infiltraciju u organizaciju prosvjeda, militarizaciju policije, razvoj nesmrtonosnog oružja za upotrebu protiv 
Leah Henderson prosvjednika, usvajanje zakona koji ukidaju pravo na suđenje i saslušanje, mučenje i upošljavanje odreda smrti. Chris Hedges, u nedavnom tekstu6, citira pismo kanadske aktivisticeLeah Henderson prije nego je poslana u zavor: “Moje vještine i iskustvo – kao facilitatorice, kao trenerice, kao pravne profesionalke i kao nekoga tko povezuje različite zajednice i pokrete – našle su se na meti države koja me pokušava prikazati kao ‘ispiračicu mozgova’ i kao nekoga tko osmišljava divljanje, nasilje i destrukciju. … Jasno je da su vještine koje nas jačaju, alternative koje slabe ovisnost o njihovom sustavu i ocrtavaju novi svijet, upravo ono čega se najviše boje.” Sveukupno, put do lokalizacije možda neće biti tako veseo i jednostavan kao što neki zagovarači tvrde. Bit će ispunjen napornim radom, klopkama, sukobima i borbom – ali također i zajedništvom, drugarstvom i predanošću. Njegova ultimativna prednost: dominantni trendovi tekućeg stoljeća (o kojima se gore govorilo), čini se, vode u ovom smjeru. Kada sve ostalo propadne, lokalna matrica susjeda, obitelji i prijatelja pružit će posljednje utočište. 5. Komplikacije Scenariji nisu predviđanja; oni su alati za planiranje. Kao proročanstva, nisu pouzdaniji od bilo koje druge sanjarije. Ono što će se uistinu dogoditi u godinama koje dolaze bit će u jednakoj količini oblikovano događajima “crnih labudova” (neočekivanim događajima koji znatno utječu na društvo) kao i trendovima u iscrpljivanju resursa ili kreditnim tržištima. Znamo da će se okolišni utjecaji klimatskih promjena pojačati, ali ne znamo točno gdje, kada ili koliko ozbiljno će se te posljedice manifestirati; u međuvremenu, postoji stalna mogućnost masovne prirodne katastrofe koja nije uzrokovana ljudskom aktivnošću (kao što je potres ili erupcija vulkana) koja se može pojaviti na takvoj lokaciji ili u takvom razmjeru da značajno promijeni tijek svjetskih događaja. Ratove je gotovo nemoguće predvidjeti u smislu intenziteta i ishoda, ali znamo da se stvaraju geopolitičke tenzije. Također je moguće (ne jako, ali ipak) da neke nove energetske tehnologije – kao što je hladna fuzija – uspiju vratiti vrijeme prije kolapsa za koji sat unatrag, omogućavajući globalnoj ekonomiji da posrće tijekom još nekoliko desetljeća prije nego čovječanstvo dostigne svoj sljedeći ključni prirodni limit. Simplifikacija društva će vjerojatno biti kompliciran i iznenađujući proces. Međutim, četiri scenarija ponuđena ovdje nude rudimentarnu mapu glavnih mogućnosti. Ovi scenariji nisu uzajamno isključivi. Jedna država može isprobati dva, tri ili sve tijekom sljedećih godina ili desetljeća. Ako je naša premisa točna, onda je Strategija A (nastavljanje business-as-usual-a) suštinski neodrživa čak i kratkoročno; morala bi brzo prepustiti prostor strategijama B, C ili D. Strategija B (štednja) čini se ubrzano vodi, kroz društvenu i ekonomsku dezintegraciju, do D (lokalna opskrba neophodnim) kako je nedavno posvjedočeno u članku New York Timesa o povratku Grka, suočenih s vladinim rezovima, poljoprivredi za preživljavanje. Strategija C (središnja opskrba neophodnog) bi vjerojatno također dovela do D, iako bi put prelaska iz jedne strategije u drugu trajao duže – moguće i mnogo duže. Drugim riječima, svi putevi čini se na kraju vode lokalizaciji; pitanje je: kako i kada ćemo dospjeti tamo, i pod kojim uvjetima? Put štednje ima vrlinu brzine, ali samo zato što naglo inducira više jada. Centralizirana opskrba neophodnim možda je samo način prolongiranja agonije kolapsa – osim ako vlasti ne shvate neizbježan trend događaja i namjerno isplaniraju postupnu promjenu od centralne do lokalne opskrbe osnovnim potrebama. SAD bi mogli, primjerice, propisati poljoprivredne politike koje bi favorizirale male komercijalne farme oduzimajući subvencije velikim agrobiznisima. Eksternaliziranje,off-shore-ing i druge prakse koje služe interesima globalnog kapitala na račun lokalnih zajednica mogle bi se obeshrabriti regulacijom i porezima, dok bi se domaće proizvođače moglo favorizirati. (Ovakav “protekcionizam” bi bez sumnje bio oplakivan i kod kuće i u inozemstvu.) Sve skupa, planska tranzicija od C do D može stvoriti vlastiti scenarij, možda i najbolji po svom konačnom ishodu. Uspjeh vlada u navigaciji tranzicije može ovisiti o mjerljivim kvalitetama i karakteristikama samog upravljanja. U ovom smislu, korisni se tragovi mogu izvući iz Svjetskog indexa upravljanja, koji procjenjuje vlade prema kriteriju mira i sigurnosti, vladavine prava, ljudskih prava i participacije, održivog razvoja i ljudskog razvoja. S druge strane, “pripremljenost za kolaps” (pamtljiva fraza Dmitryja Orlova) može koegzistirati s vladinim praksama koje se čine neučinkovite pa čak i represivne u pred-kolapsnim uvjetima. U svojoj knjizi Ponovni izum kolapsa, Orlov tvrdi da je Sovjetski Savez, uza svu svoju turobnost i loše upravljanje, osigurao bolju pripremljenost za kolaps nego to čini SAD danas, djelomično zato što su očekivanja ljudi od SSSR-a već bila slaba nakon desetljeća pukog preživljavanja. Ili je visoka razine pripremljenosti za kolaps SSSR-a većinom rezultat toga što su garantirali same osnove preživljavanja svojim ljudima? Nitko nije postao beskućnik kada se sovjetski sistem raspao, s obzirom da nitko nije imao hipoteku koja bi ga mogla istjerati iz kuće; kada se ekonomija urušila, ljudi su jednostavno ostali tamo gdje su bili. httpv://www.youtube.com/watch?v=BvSod16wfgg&feature=player_embedded U eri ekonomskog pada sposobnost vlasti neće odrediti sve izglede za neku naciju. Demografija će također igrati ulogu: egipatsku političku i društvenu pobunu nije pogonio samo umor korupcijom, već i visoke stope rođenih – koje su dovele do 83-postotne nezaposlenosti među onima između 15 i 29 godina, neprimjereno obrazovanje, visoke stope siromašnih i rastuća nesposobnost nacije da se prehrani (Egipat danas uvozi polovicu hrane). Može se raspravljati i o tome nije li jedan od prvih znakova vladine kompetentnosti učinkovita populacijska politika. Za dobro svakog nacionalnog sudionika u upravljanju koji će možda čitati ovaj esej, navest ću nekoliko točaka koje sumiraju većinu savjeta koji su proizašli iz ove vježbe scenarija:
- Jamčiti osnovu za opstanak cjelokupnoj javnosti što je duže moguće.
- Istovremeno, promovirati lokalnu proizvodnju osnovnih dobara, ojačati lokalnu društvenu međupovezanost i podupirati lokalne ekonomije.
- Promovirati zaštitu okoliša i očuvanje resursa, smanjivati ovisnost o fosilnim gorivima na svaki mogući način.
- Stabilizirati razinu populacije.
- Njegovati zdravo upravljanje (posebno u smislu participacije i transparentnosti).
- Osigurati univerzalno obrazovanje u praktičnim vještinama (vrtlarenje, kuhanje, popravak bicikala, šivanje, itd.) kao i osnovnim akademskim predmetima (čitanje, matematika, znanost, kritičko razmišljanje i povijest). Te naposljetku,
- Ne budite zli – to jest, nemojte podleći iskušenju da primijenite vojne taktike protiv vlastitog naroda kada osjetite da vam izmiče moć; proces decentralizacije je neumoljiv, pa planirajte kako ćete ga usmjeravati.
Čovjek se pita za koliko je centralista iz “velikih vlada” ljevice, desnice ili centra – koji često vide stabilnost države, status vlastitih karijera i ultimativno dobrobit ljudi kao jednu te istu stvar – vjerojatno da će usvojiti ovakav recept. 6. Završne misli Ponovimo još jedanput temu ovoga eseja: Smanjivanje resursa dostupnih za podržavanje društvene kompleksnosti generirat će centrifugalnu silu koja će prekinuti postojeće ekonomske i državne strukture moći svugdje. Kao rezultat kuha se sukob – dugotrajan i intenzivan, s utjecajem na većinu zemlje, ako ne i sve – oko pristupa smanjenoj ekonomskoj piti. To će dovesti do natjecanja među državama, ali i do sukoba unutar država između elita koje imaju moć i sve siromašnijih masa. httpv://www.youtube.com/watch?v=NTMFtLAS90Q&feature=player_embedded Povijest nas uči jednako kao i vježbe scenarija. Konvergencija dužničkog balona, ekonomskog pada i ekstremne nejednakosti teško da su jedinstveni za naš povijesni trenutak. Posebno poučan je primjer Francuske krajem 18. stoljeća. Rezultat je tada bila Francuska revolucija koja je donijela sa sobom despotizam, masovna smaknuća – i opći neuspjeh u rješvanju ekonomskih problema. Kao što se dogodilo i u ovom slučaju, države koje pate od ekonomskog pada često, umjesto da smanje vojsku kako bi oslobodile resurse, udvostručuju svoju vojsku odlaskom u rat, nadajući se da će pobijediti, ali i dati masi bijesnih mladića metu na kojoj mogu ispoljiti svoje frustracije, a da ta meta nije njihova vlada. Gambit rijetko uspije; Napoleonu je uspjelo nakratko, ali ne zadugo. Francuska i (većinom) njeni ljudi preživjeli su nemirno doba. Ali tada, na početku 19. stoljeća Europa je bila na početku druge revolucije – fosilnim gorivima pogonjene Industrijske revolucije – i desetljeća ekonomskog rasta blistala su na horizontu. Danas tek počinjemo dugo klizanje prema dolje niz krivulju zalihe fosilnih goriva. Hoćemo li tretirati neizbježne društvene sukobe mudrije nego što je to činila Francuska? Hoćemo li učiti iz povijesti? Ponekad povijesni društveni sukobi preuzmu oblik desničarskih grupa koje se bore da svrgnu lijeve demokratske nacionalne vlade (Njemačka u 1920.-ima), ponekad ljevičarskih grupa koje se bore protiv vlade desnog centra ili krajnje desnice (Nikaragva u 1960-ima i 1970-ima). Postoji velik potencijal za obje vrste sukoba unutar današnjih država, a moguća putanja različita je od države do države. Ako ste mobilni građanin svijeta koji ima luksuz biranja države prebivališta, ovaj vam esej možda pomogne u procjeni vaših izgleda. Razmišljanje u okviru šire slike korisno je za one koji imaju pristup informacijama i vremena za refleksiju; pruža osjećaj perspektive i potencijal za učinkovitiju akciju. Ako su premisa i scenariji navedeni u ovom tekstu iole točni, onda će lokalizam prije ili kasnije biti naša sudbina i strategija za preživljavanje. Čini se jasno da će se, kakavgod bio naš stav prema sukobu, napori koje sad usmjerimo na učenje praktičnih vještina, na postizanje veće samoodrživosti i stvaranje veza povjerenja među susjedima, dugoročno isplatiti.
1.Complexity, Problem Solving, and Sustainable Societies, by Joseph A. Tainter 2. Navigating the Jobs Crisis – Pavlina R. Tcherneva, The Huffington Post 3. Why Climate Change Will Make You Love Big Government – Christian Parenti, Energy Bulletin 4. Could Ecuador be the most radical and exciting place on Earth? – Jayati Ghosh, The Guardian 5. Occupy the Neighborhood: How Counties Can Use Land Banks and Eminent Domain – Ellen Brown, Truthout 6. What Happened to Canada? – Chris Hedges, Truthout
Richard Heinberg američki je novinar koji pokriva teme energetike, ekonomije i okoliša. Autor je deset knjiga i aktivan član Post Carbon Instituta. Članak Bitka stoljeća objavljen je u veljači ove godine u MuseLetter 327 (op. ur.) httpv://www.youtube.com/watch?v=PyZsLYxaIuM&feature=player_embedded Izvor: http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/bitka-stoljeca